Menu Close

Odlazak

Život ima svoj začetak, trajanje i kraj. Kao što vrijedi za sva živa bića na zemlji, jednako vrijedi i za ljude. Pritom, dva pitanja uvijek se iznova nameću: kako preboljeti odlazak bližnjih i kako se nositi sa spoznajom o vlastitoj smrtnosti? Ne postoje univerzalni odgovori na ova pitanja, što znači da se svatko mora s njima suočavati sam.

Odlazak bližnjih uvijek je bolan, jer podrazumijeva nenadoknadiv i nepovratan gubitak. Nagli, „prijevremeni“ odlazak osobito nas pogađa, jer se njime narušava očekivani („prirodni“) redoslijed po kojem mlađi ispraćaju starije, a ne obratno. Premda, i kada nas napuštaju naši bliski najstariji nitko neće reći da je bilo pravo vrijeme za njihov odlazak. Rituali ispraćaja i podrška užeg socijalnog (obiteljskog) kruga pomažu u ublažavanju boli gubitka, ali je ne otklanjaju trajno, a ponekad u tome ne uspijeva ni vrijeme koje neumitno protječe.

Suočavanje s činjenicom vlastite smrtnosti prati nas od najranije dobi i prvih razmišljanja o životu, pri čemu je za mladost karakteristična iluzija besmrtnosti, dok se u starijoj dobi misao o neizbježnosti vlastitog odlaska po prirodi stvari sve češće pojavljuje. Nema bijega, odlasci se ne mogu preskočiti, mogu se tek donekle odgađati, što ipak ne znači da zbog toga život do posljednjeg daha ne može biti lijep, bogat i ispunjen.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *